U Prvoj poslanici apostola Pavla Korinćanima, glava 15. redak 17, stoji: "Ako Krist nije uskrsnuo, uzaludna je vjera naša!" Ova rečenica potvrđuje da je pitanje Uskrsnuća za svakog kršćanina sudbonosno. Prema nekim " nategnutim  anketama " u Hrvatskoj postotak kršćana koji više ili  manje sudjeluju u nedjeljnoj i blagdanskoj euharistiji iznosi od  20 do 25 posto. U drugim članicama Europske unije taj je postotak daleko niži, recimo u Belgiji on iznosi 13 posto u Nizozemskoj je taj postotak još i niži. Poznato nam je  da se kod posljednjeg popisa pučanstva u Hrvatskoj 2011. godine, oko 90 posto  ispitanika  izjasnilo da ispovijeda katolički svjetonazor. Prema jednoj drugoj anketi, provedenoj u Bavarskoj , u  gradu M'u'ncehenu,   60 posto ispitanika ne zna što kršćani slave na Uskrs!

S pravom se pitamo otkuda toliki raskorak između onih, koji se izjašnjavaju na papiru kao vjernici, i "dominikanata", što u prijevodu znači, onih koji  više ili  manje sudjeluju kao vjernici u nedjeljnim svetim misama? U najsvečanijem dijelu euharistije, ili kako naši ljudi pojednostavljeno kažu, mise -nakon pretvorbe svećenik svečano najavi : "Otajstvo vjere!", a puk Božji odgovara: " Tvoju smrt Gospodine naviještamo,  tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo!" U euharistiji, na najkonkretniji način, prisjećamo se Isusove oproštajne večere na Veliki četvrtak, muke Isusove na Veliki petak ,  i uskrsnuća Isusa Krista na Uskrs. Stoga sam i napisao da je grčki izraz euharistija ( što u prijevodu znači zahvaljivanje), daleko bolji od naše uobičajene riječi "misa". Misa je samo završni dio euharistije. Kad se nekoć euharistija slavila na latinskom jeziku svećenik je na kraju mise rekao: " Ite, missa est!" Doslovno prevedeno: Idite misa je završena. Drugim riječima pokušajte ono što ste čuli u Službi riječi i u lomljenju kruha činili to provesti i u svakidašnji život. Mislim da tu treba tražiti odgovor za veliki raskorak između onoga kako se izjašnjavamo i onoga kako živimo, odnosno što činimo.

Teme kao što su : patnja, smrt i uskrsnuće su preteške za svakoga čovjeka pa zvao se on i kršćanin. Godišnje vodim oko pedesetak pogreba. Gotovo kod svakog sprovoda testiram sudionike pogrebne povorke govoreći o trima posljednjim stvarima  u životu svakoga čovjeka: patnja, smrt , raj ili pakao. dok o tome govorim ljudi me više manje slušaju. Kad prestanem govoriti i najavim povorku odmah započinje razgovor. Kao da ih ta tema više ne zanima. U posljednje vrijeme , na našem novom vukovarskom groblju Dubrava zvoni i malo zvonce koje ima poruku "memento moris!" što u prijevodu znači " Sjeti se čovječe da ćeš umrijeti!" Ni to ne pomaže. S obzirom da se radi o zahtjevnim temama, moglo bi se reći, temama koje spadaju na ispit zrelosti, većina ljudi ih odgađa za neka druga vremena.  Zato što su za njega nepoznanica, stari latini su govorili misterij, što u prijevodu znači otajstvo ili tajna  vjere odgovor na ta pitanja uvijek iznova odgađamo za kasnije. I jedno, i drugo i treće nam zadaje strah jer su za nas nepoznanica. Često puta čujemo od propovjednika govoriti da su patnja i smrt sastavni dijelovi života, ali kad nas jedno od tih zala pogodi uvijek iznova se pitamo zašto Gospodine, zašto baš ja, zašto baš moje dijete, zašto moja majka ili moj otac?" Isus iz Nazareta nije došao na svijet da ukine patnju ili  kao finale ljudskog života  smrt ,nego da ih osmisli. Ljubav je ta koja sve osmišljava. Sveti Augustin će reći :

2. "Ljubi i radi što hoćeš!" Onaj koji ljubi ne može griješiti, ne vjerovati... Iz prevelike ljubavi prema nama ljudima Bog je poslao svoga sina jedinca da on podnese žrtvu za naše otkupljenje. Unatoč toj činjenici stvari nisu tako jednostavne.
Simbol nevina  čovjeka u Bibliji koji  patnika je Job. Job traži čovjeka koji će ga voljeti, Boga, koji  jednako voli pravednika i grešnika. Grešnika još i više! Srpski psiholog i sociolog Vladeta Jerotić kaže da je Jobova patnja prisilila Boga da pošalje Isusa.  Jerotić piše, još davne 1974. godine : " Male pravednike u svijetu kušaju ljudi i prirodne sile, velike pravednike oduvijek je kušao sam Bog!"
( Enciklopedija moderna  broj 27/ 1974. str. 15 do 21)

On je prvi od zemljanih u povijesti koji se pobunio protiv bola i nesreće izbjegavši zamku naivne nevinosti. Job uspostavlja dijalog s Bogom i traži objašnjenje svojih patnji, odgovor i smirenje i to ovdje još na zemlji. Rekosmo da to može jedino ljubav!
Da bismo što više razumjeli biblijski govor o životu, patnji, muci i smrti, te uskrsnuću neka nam posluži Isusova besjeda o "Škrtom  bogatašu  i siromašnom  Lazaru!"
U Lukinom evanđelju čitamo: " Bijaše neki bogataš koji se oblačio u grimiz i skupocjeni lan,a iz dana u dan se sjajno gostio. Neki siromah imenom Lazar ležao sav u čirevima do njegovih vrata, čeznući da se nasiti onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. I umrije siromah i anđeli ga odnesoše u krilo Abrahamovo. I umrije bogataš i bijaše pokopan. Kad je bio u paklu, usred strašnih muka  , podiže oči te izdaleka opazi Abrahama i Lazara u njegovu krilu pa povika: " Oče Abrahame, smiluj mi se , te pošalji Lazara neka namoči vrh prsta vodom da mi rashladi jezik, jer se strašno mučim u ovom plamenu!" Abraham mu reče: " Sjeti se, sine, da si ti primio svoje dobro za svoga života, a Lazar zlo! On je sad ovdje utješen, a ti se mučiš. Osim toga, između nas i vas veliki je bezdan, te ni oni koji bi htjeli ne mogu odavde prijeći k vama niti odatle k nama! Onda , molim te,oče, reče bogataš- pošalji ga u kuću moga oca; imam petero braće , neka ih ozbiljno opomene da ne bi i oni došli u ovo mjesto muka!" A Abraham reče: " Imaju Mojsija i proroke. Neka njih slušaju !" Onaj nastavi:" Neće , oče Abrahame! Ali ako im tko dođe od mrtvih , obratit će se!" Tada će mu Abraham:" Ako zaista ne slušaju Mojsija i Proroka,  neće vjerovati ni ako  tko od mrtvih uskrsne!"
(Lk 16, 29-31 )

Ozbiljno upozorenje nije ozbiljno shvaćeno!
Soren Kirkegaard, danski filozof, teolog i književnik,   živio je početkom 19. st. Napisao je modernu prispodobu pod nazivom : "Grad bez Boga!" U toj prispodobi  Kirkegaard veli. U nekom putujućem cirkusu izbio požar. S obzirom da je prijetila velika opasnost da vatra, nošena vjetrom preko tek požnjevenih žitnjaka zahvati i selo, ravnatelj cirkusa pošalje već maskiranog klauna u selo. Kad je klaun stigao počeo je vikati: " Ljudi požar, dođite pomoći

3.
gasiti požar!" Što je on više i jače vikao ljudi su se sve više smijali smatrajući da je to vješto smišljen i izvedeni performans da se publiku privuče na predstavu  u cirkuskoj areni. Prispodoba završava riječima:" Ozbiljno upozorenje nije ozbiljno shvaćeno!"
Katekizam katoličke Crkve naučava, kad je riječ o Uskrsnuću, farizeji i mnogi Isusovi suvremenici nadali su se uskrsnuću. Isus ga čvrsto naučava . Saducejima ,koji ga niječu, odgovara:" Niste li u zabludi zbog toga što ne razumijete Pisma ni sile Božje?" (Mk 12,24) Vjera u Uskrsnuće zasniva se na vjeri u Boga koji nije" Bog mrtvih , nego živih (Mk 12,27) Isus vjeru u  Uskrsnuće povezuje sa svojom osobom." Ja sam Uskrsnuće i život!" sam će Isus Krist u posljednji dan uskrisiti one koji budu u njega vjerovali  i koji budu blagovali njegovo tijelo  i pili njegovu krv. Već odsada on za to  daje znak i zalog  vraćajući život nekim mrtvima, najavljujući time vlastito uskrsnuće, koje će ipak biti drugačijeg reda. O tom jedinstvenom događaju on govori  kao o "  znaku  Jone (Mt 12,39) , o znaku Hrama: naviješta svoje uskrsnuće treći dan nakon smrti. Biti Kristov svjedok znači biti " svjedok njegova uskrsnuća, biti jedan od onih koji su " s njime  pošto uskrsnu od mrtvih  zajedno jeli i pili!" (Dj 10,41) Kršćanska nada u uskrsnuće posve je određena susretima s uskrslim Kristom. Uskrsnut ćemo kao i on, s njime i po njemu.
Kršćanska je vjera u uskrsnuće od početka nailazila na neshvaćanja i protivljenja. " Ni u jednoj drugoj točki kršćanska vjera   ne susreće toliko otpora kao u pogledu uskrsnuća tijela."Općenito se dosta lako prihvaća da se ljudski život poslije smrti  nastavlja na duhovan način. Ali kako vjerovati da ovo tijelo koje je tako očito smrtno može uskrsnuti na vječni život?

Dr. medicine Raymond a. Moody zapisao je nekoliko svojih zapažanja  o životu nakon smrti. Znanost tvrdi da postoje dvije  vrste smrti: biološka i klinička. Kad je čovjek biološki mrtav dođe mrtvozornik i to znanstveno potvrdi. U dvore nebeske anđeli te odnijeli, i ti s Lazarom nekoć ubogim, pokoj vječni imao! Tako nekako govori jedan od psalama. Kad je netko samo klinički mrtav znanost ga može reanimirati, vratiti ponovno u život. Slično tome Isus je mrtvog Lazara ponovno vratio u život. Jadni Lazar morao je dva puta umrijeti! Dr. Moody-a zanimalo je što se događa u čovjekovoj svijesti za vrijeme kliničke smrti. Ispitao je 150 ljudi diljem Amerike koji su doživjeli kliničku smrt. Njihove izjave svest ću samo u nekoliko rečenica. Stanje kliničke smrti opisali su riječima:" Nema takvih ljudskih riječi s kojima bi se moglo opisati to stanje blaženstva i sreće. Oko sebe čujemo liječnike i pomoćno osoblje koji se bore za naš život, međutim nismo imali snage ni moći reći im ostavite nas nama je dobro! Nadalje: u svega nekoliko trenutaka vidjeli smo i dobro i zlo koje smo za života učinili. Oni koji su bili religiozni rekli su da su doživjeli Božji sud. Svi su morali proći kroz jedan mračni tunel. Prolazak kroz tamu uvijek je neugodan. Vjernici su rekli da su potom prošli kroz čistelište. Na kraju mračnog tunela uslijedio je susret s neizmjernom svjetlošću kakvu u životu nisu doživjeli. Oni koji su vjerovali u prekogrobni život rekli su da je to bio susret s Isusom Kristom!"

AUTOR: fra. Vjenceslav Janjić